Nisko{1}}naponski nadzemni kabeli od 1 kV ne zahtijevaju unutarnji poluvodljivi zaštitni sloj zbog vrlo niske jakosti električnog polja na površini vodiča. Međutim, kada je nadzemni kabel blizu elektrode za uzemljenje, jakost električnog polja na površini vodiča nadzemnog kabela od 10 kV iznosi 2-3 kV/mm, dok kod nadzemnog kabela od 35 kV može doseći čak 5 kV/mm, što zahtijeva upotrebu unutarnjeg poluvodljivog zaštitnog sloja.
Budući da vodič i izolacijski slojevi u kabelu nisu čvrsto spojeni, mogu se odvojiti pod temperaturnim promjenama. Za kišnog vremena odvojeni dijelovi se pune vlagom, smanjujući njihovu dielektričnu čvrstoću. Suhi zrak ima dielektričnu čvrstoću do 3kV/mm, dok vlažan zrak ima samo 0,5-1kV/mm. Stoga se u normalnim radnim uvjetima između površine vodiča i izolacijskih razmaka formira koronsko pražnjenje, uzrokujući gubitke koronskim pražnjenjem i lako oštećujući izolacijski medij. Stoga, u zemljama diljem svijeta, nadzemni kabeli od 10 kV i više koriste unutarnji poluprovodljivi zaštitni sloj na vodiču.
Jednožilni nadzemni-kabeli ne zahtijevaju vanjski poluprovodljivi zaštitni sloj, ali trožilni-laminirani nadzemni kabeli od 10 kV i više moraju koristiti vanjski poluprovodljivi zaštitni sloj. To je zato što je vanjsko električno polje trožilnog laminiranog nadzemnog kabela neravnomjerno, a bez vanjskog poluvodljivog zaštitnog sloja doći će do snažnog koronskog pražnjenja kada je zrak vlažan.
